Ovakva monetarna politika nije jedini element koji je uništio industriju, ali je jedini element makroekonomske politike koji su uporno provodile sve vlade u Hrvatskoj. Takva politika odgovara zemljama EU, odnosno razvijenim svjetskim privredama, koje time ostvaruju znatnu prednost u odnosu na domaću proizvodnju.
Bez obzira na činjenicu da više od 15 godina objašnjavam kako je monetarna politika, odnosno politika precijenjenog tečaja kune glavna poluga procesa deindustrijalizacije Hrvatske, zamoljen sam od mnogih čitatelja da još jednom detaljno objasnim kako djeluje ta poluga, odnosno kako je pomoću tečajne politike uništena proizvodnja u Hrvatskoj.
Na samom početku valja naglasiti da to nije jedini element koji je uništio industriju, ali je jedini element makroekonomske politike koji su uporno provodile sve vlade u Hrvatskoj. Takva politika odgovara zemljama EU, odnosno razvijenim svjetskim privredama, koje time ostvaruju znatnu prednost u odnosu na domaću proizvodnju. Nije potpuno jasno je li pristanak na takvu tečajnu politiku bio uvjet za dobivanje kredita, ili za neke druge političke ustupke, ali valja naglasiti da je u povijesti vrlo teško pronaći suverenu državu koja je svojoj proizvodnji, provođenjem takve monetarne politike, nanijela takvu štetu.
Za objašnjenje ovoga fenomena vrlo je važno ponoviti definiciju inflacije. Inflacija prikazuje porast cijena na domaćem tržištu, a izračunava je državni statistički zavod (DSZ), kontrolom cijena desetak tisuća odabranih proizvoda i usluga na domaćem tržištu, i o tome redovito objavljuje podatke. Inflacija se izražava u postocima (može biti pozitivna, kada cijene rastu i negativna, kada cijene padaju – deflacija), a prati se rast cijena industrijskih proizvoda, rast cijena na malo itd. Tečaj neke valute je cijena tog stranog novca na domaćem tržištu.
Ako je novac univerzalna roba, onda je nelogično da pojedinačne robe poskupljuju, a univerzalna roba pojeftinjuje. Na tržištima poput hrvatskog, na kojem prevladavaju uvozne robe, apsurd je još veći. U Hrvatskoj tečaj pojedinih valuta nije odraz deviznog tržišta, već je odraz volje HNB (jedinog kupca deviza), koja na taj način osigurava „stabilnost domaće valute“, bez obzira na katastrofalne posljedice za proizvodnju.
Struktura proizvodnih troškova
Teško je govoriti o generalnoj strukturi troškova proizvodnje, jer svaki proizvod ima vlastite troškove. Ipak, usuđujem se reći, da najveće troškove proizvodnje čini potreban materijal, rad, energija, porezi i doprinosi, amortizacija itd. Dakle, domaći proizvod ima najveći dio troškova izražen u kunama. Uvozni proizvod ima najveće troškove u nabavnoj cijeni, koja je izražena u stranoj valuti. Možemo razmotriti bilo koju valutu, ali budući da je oko 80% naše vanjskotrgovinske robne razmjene u eurima, najprimjerenije je objašnjenje monetarnih škara bazirati na toj valuti.
Neosporno je da je rast troškova domaćih proizvoda proporcionalan rastu cijena na domaćem tržištu, dakle proporcionalan inflaciji. Rast cijena uvoznih proizvoda proporcionalan je tečaju, jer se cijena uvezene robe plaća u devizama koje se kupuju od HNB.
Monetarne škare – temelj hrvatske monetarne politike
U većini zemalja tečaj domaće valute prati inflaciju, a u zemljama koje žele stimulirati vlastitu proizvodnju, tečaj raste po višoj stopi od inflacije, pa uvozni proizvodi postaju skuplji, a domaći proizvodi postaju jeftiniji. U Hrvatskoj se permanentno vodi obrnuta tečajna politika. Godišnja inflacija od 3-5% ne uvjetuje rast tečaja od 3-5%. Čak, štoviše, tečaj eura stagnira ili cijena te valute pada za 1%. To su monetarne škare koje djeluju tako da izvoznicima troškovi rastu 3-5% godišnje, a prihodi stagniraju ili padaju za 1%. Istodobno uvoznicima prihodi rastu za 3-5% godišnje, dok im troškovi stagniraju ili padaju za 1%.
U višegodišnjoj primjeni takve politike izvoz se, unatoč svim naporima gasi, a uvoz postaje isplativiji od svake proizvodnje. Zbog toga nema proizvodnih programa koji bi dugoročno u Lijepoj našoj ostali profitabilni, a izbjegavanje green-field investicija redovna je pojava. Naime, ako danas investirate u proizvodni program koji nosi 20% profita, nastavi li se takva monetarna politika, za pet godina na tom programu doživjeti ćete gubitke, samo zahvaljujući toj državnoj politici. Ubrzo ćete tražiti način kako da izmjestite proizvodnju iz zemlje koja svojom ekonomskom politikom jasno pokazuje da je ne želi.
Lažna obrana neuspješne politike
Prvih pet godina provođenja ove monetarne politike hrvatske vlasti spriječile su dotok objektivnih informacija u masmedije, pa su opasnosti od monetarnih škara bile znane samo u stručnim krugovima, a glasno su protestirali samo izvoznici kojih je bilo sve manje i manje. Za to vrijeme, u razdoblju do 2000. godine, naš inozemni dug prešao je dvadeset milijardi eura (s 3,5 mlrd eura) . Stanovništvo se već dobrano zadužilo kreditima s valutnom klauzulom kod poslovnih banaka koje su, uvodeći valutnu klauzulu, vrlo jasno pokazale da tečaj kune ne smatraju realnim i da se boje devalvacije. Tada se prvi put u javnosti, iz krugova vlasti i bliskih im ekonomista, počinje javljati priznanje da monetarna politika povećava nekonkurentnost naše proizvodnje.
U istom trenutku, iz istih struktura stiže odgovor da devalvacija nije rješenje, jer bi izazvala socijalne probleme kod stanovništva koje je podiglo kredite s valutnom klauzulom, te da proizvodnja mora podnijeti taj teret da bi se sačuvao socijalni mir. Interesi uvoznika, države i bankara nisu ni spomenuti. Mediji su se brinuli da nikada ne dođe do argumentirane rasprave o drugim opcijama monetarnoj politici i precijenjena je kuna nastavila rasti.
Naime niti jedan ozbiljan kritičar te politike nikada kao rješenje nije spominjao devalvaciju, ali su je u opisanom kontekstu spominjali svi guverneri HNB, svi ministri financija i svi značajniji bankari. Prije pet godina, rješenje koje neutralizira efekt monetarnih škara bazirano na kombinaciji mjera monetarne i fiskalne politike dobilo je pravo javnosti, a od tada sve više stručnjaka, ali i običnih ljudi, shvaća da postoje rješenja koja se ne primjenjuju samo zato, jer bi se njima dotaknuli interesi uvoznika, bankara i međunarodnih financijskih institucija.
Jedno od rješenja
Nakon mnogo rasprava o mogućim rješenjima u CROMA Masterplan uvrstili smo rješenje kojim se, za svaki privredni subjekt, utvrđuje korist ili šteta učinjena monetarnim škarama, i za taj iznos umanji ili uveća porez na dobit. Izračun se radi prema formuli:
PD = (In – T1/T2) (I-U) pri čemu je:
PD = razlika poreza na dobit,
In = indeks godišnje inflacije prema DZS,
T1 = srednja vrijednost tečaja valute tekuće godine prema HNB,
T2 = srednja vrijednost tečaja valute prethodne godine prema HNB,
I = godišnji izvoz u valuti prema GFI (godišnja financijska izvješća),
U = godišnji uvoz u valuti prema GFI (godišnja financijska izvješća).
Iznos razlike poreza na dobit računa se u sklopu GFI za svaki privredni subjekt i za svaku valutu. Izračunati iznos odbija se od regularnog poreza na dobit čime se neutraliziraju efekti monetarnih škara, i kod pretežnih uvoznika i kod pretežnih izvoznika. Rješenje ne stimulira i ne preferira domaću proizvodnju, pa je sukladno pravilima EU. Rješenje ne mijenja poziciju zaduženog stanovništva, jer se odnosi samo na pravne osobe. Rješenje nije inflatorno, jer svako podizanje cijena povećava inflaciju i, istovremeno, za isti iznos povećava obvezu prema državi. Rješenje štiti investitore od utjecaja monetarnih škara. S obzirom da je uvoz znatno veći od izvoza, budžetski prihodi bili bi znatno veći i ublažili bi budžetski deficit. Izračun obveze je jednostavan, a svi podaci potrebni za izračun objavljuju se javno. Zašto se onda takvo ili neko slično rješenje ne primjenjuje?
Zaključak
Ako razlog za neprimjenjivanje takvih rješenja možda leži u tome da u tom području više nemamo suverenost, o tome bi svakako trebalo obavijestiti javnost! Možda je razlog snaga onih lobija koji od sadašnje monetarne politike imaju veliku, nezasluženu korist. Možda samo neznanje i strah od nepoznatog. Jedino u što stvarno teško mogu povjerovati jest, da se pametna rješenja ne primjenjuju, jer ne potječu iz vladajućih struktura koje imaju monopol u pogledu pameti.
Bilo kako bilo, sad je posve jasno da niti ova vladajuća garnitura neće riješiti ovaj problem, pa će reindustrijalizacija Hrvatske morati pričekati neki hrabriji tim.
Vladimir Ferdelji
Izvor: dnevno.hr